Saturday, March 22, 2008

Claymore

kLEIMOR

kLEIMOR took its first breath in the fall of 2007 when Infra-red's singer and guitarist Sinisa felt he could give more than he had done with his mother band. "The project", as he called it at the beginning, combines sort of electro chilling sound with power distorted guitar, without being afraid to experiment with ways of music. From the Void to Sad Sad Departure, Message To Those Who Rule to Electro Shesheer, Papercuts, Nothing But Straight Emotions and others, kLEIMOR talks about love, hate, people and politics and sends clear message about life we all live. Claymore hates to talk about itself letting listeners to be judges and say the final words. Contact them at: bajich@gmail.com

story on Serbian:

Nakon sto je hvaljeni Infra-Red iz Bosanskog Novog objavio sjajni demo rad 2006. godine i u rano proljece odrzao jedini koncert u karijeri (u sklopu festivala PYAF u Bosanskom Novom, 24.III 2007.), ekipa u bandu se pocela razilaziti. Prvo je otisao bubnjar Darko Đuric odmah nedugo nakon nastupa u potrazi za boljim zivotom u Beograd, band je nakratko uzeo zamijenu, ali je ubrzo pocela nesuglasica i iz banda odlazi glavni gitarist Branislav Glusac. Potom se rad u bandu zamrznuo na neodređeno vrijeme, a naposljetku i definitivno rasturio, te je koncem godine konacno objavljen i album "Intenzivna crna" (2007, Slusaj najglasnije), ali tada band vise nije postojao. Velika steta koja je nastala utrnucem ovih suvremenih indie-rockera uvelike je uzdrmala frontmena i gitaristu Sinisu Bajica - Bajsa koji okrece jednu posve novu stranicu i pocinje vlastiti solo rad. Na ovom demo radu u trajanju od 40-tak minuta Bajs je svih 9 skladbi sam odsvirao i otpjevao, te se predstavlja kao autor na engleskom jeziku (ne treba zaboraviti da mu je to profesija). Sklon eksperimentima u nova podrucja, uhvatio se najbolje moguce kombinacije s obzirom na okolnost koja se zove spoj elektronike i indie-rocka. S puno elektronskih zvukova, kibernetickih ritam masina, klavijatura, efekata i gitara, Bajs je napravio cijelovito djelo koje doduse ne odskace mnogo od njegovog rada u Infra-Red, ali je zato jasno naglasio da se pokusava rijesiti nesretne karme bivseg banda kojeg nitko od organizatora koncerata nije htio samo zato jer su sumnjali u ekonomsku 'prođu'. Materijal se nudio sirom Hrvatske, po gotovo svim zagrebackim klubovima, ali odgovor je bio - friska figa, odnosno, nije ga bilo jer materijal nitko nije preslusao. Band je djelomice sam kriv za takav rasplet događaja jer nije bio uporan poput Andrije iz Livna da se nametne bilo gdje i bilo kad. Da ne oplakujem nesretnu sudbinu banda koji je imao sve osnovne glazbene i tekstualne potencijale za siroki komercijalni proboj (njihov album "Intenzivno crna" i dalje stoji kao vrhunsko remek-djelo bosanskog indie-rocka), vratiti cu pricu na Bajsa, odnosno njegov Claymore. Stara karma je tu i Bajsov prepoznatljiv vokal, mada dosta samozatajan. Naslovna "2000 and hate" s laganim elegicnim elektronskim uvodom dugackim skoro 3 minute eksplodira u osebujnom electro-rocku s distorziranim, gotovo industrial ritmom i penje se kroz techno-efekte poput plesne kombinacije The Young Gods krizane s laganijim Atari Teenage Riot u jednoj posve nesvakidasnjoj ritmickoj varijanti koja zamirise na d'n'b. Bliskost s Radiohead nije naodmet za spomenuti, barem s albuma "In Rainbows". Jedan dio kojeg maticni band Infra-Red nije imao, trip-hop, Bajs prikazuje u elektronskoj "Big massive scar" pojacanoj atmosferom i slojevitim nadogradnjama (klavijature i gitara), a i potezima koji uvelike asociraju na contemporary r'n'b. Kao hit namece se plesna "Electro shesheer" (tko se sjeca Carter USM?) i odlican komad "She told me she was dying" u kombinaciji elektronskih pomagala, upecatljivog minimalistickog riffa i klavira. Gitare se ozbiljnije prihvaca u "Message to those who rule" gdje fila spoj dvije kombinacije - pletenja zica i pozadinske distorzije, te je posve jasno da je ova skladba bila predviđena za Infra-Red. Uz ritam masinu potporu mu cine mantricki saptavi glasovi koji pecate skladbu za ono sto se zove 'stadionska ovacija'. Da ovakvu skladbu imaju Radiohead, deseci tisuca ljudi bi bez problema skandirali. U "Papercuts" Bajs se potpuno upustio u rani Suicide koji doduse nije imao ovako snazan i mocan zvuk ritam masine, a slijed aranzmana uvodi u razornu gitarsku pozadinsku distorziju, te sve skupa djeluje kao blazi dark electro-industrial Nine Inch Nails (a i The Young Gods). Dio materijala je lagane prirode, "Nothing but straight emotions" je lagana atmosferska pop pjesma poput spoja Brian Enoa, U2, Radiohead i Muse s nabojem industrial podebljanih ritmova pred sam kraj kompozicije, "Sad sad departure" je lagana pop skladba napravljena na samo cetiri osnovna instrumenta - klavijaturama, saptavom vokalu, ritam masini i sitnoj potpori gitare, te se bez problema moze uvrstiti u pjesmaricu The Cure iz '80-tih, dok zadnja "The void" djeluje kao alternativni ambijentalni d'n'b kojim bi jednom mozda The Chemical Brothers pozeljeli zavrsiti svoj album. Frontmeni su oduvijek znali napraviti sjajnu i dugovjecnu karijeru posto su se njihovi bandovi rasturili. Ovo sto je Bajs napravio vuce otprilike onu bliskost s maticnim bandom kao i David Sylvian s prvim solo albumom "Brilliant Trees" nakon raspada Japan. Naravno, u sasvim drugacijim glazbenim crtama. To otprilike znaci da od Bajsa, odnosno Claymore valja ocekivati bujnu i vrlo plodnu karijeru s raznolikim glazbenim izletima. A mozda jednog dana i ponovno okupljanje Infra-Red. +++ izvor/source:www.terapija.net

Bajs - vocals, bass, loops, production
Dax - back vocals and guitar (live)


website

No comments: